10bet
Neteller
bet365
Home / Sport / Kauboji izgubili najvažniji dvoboj

Kauboji izgubili najvažniji dvoboj

Hrvatska rukometna reprezentacija izgubila je polufinalni dvoboj od reprezentacije Srbije rezultatom 26:22. Hrvatskoj nakon ovog poraza ostaje borba za treće mjesto u utakmici sa Španjolskom koja je izgubila svoje polufinale od Danske.

Kauboji su u ovu utakmicu ušli s velikim samopouzdanjem znajući da su favoriti. Bila je to utakmica protiv protivnika koji je bio motiviran i koji je igrao pred 20 tisuća svojih navijača, ali koji je objektivno slabiji. Najavljivali su naši igrači i izbornik Goluža da će utišati Beogradsku Arenu i u prvom poluvremenu bili su na pravom putu da ostvare ono što su zamislili. Hrvatska je izišla na teren s najjačim sastavom i s Duvnjakom na srednjem vanjskom umjesto Balića. Obranu smo igrali u formaciji 5-1 pokušavajući razbiti protivnikov protok lopte. To smo djelomično i uspjeli učiniti iako se utakmica sve do 23. minute igrala gol za gol. Tek tada Hrvatska prvi put na utakmici uspijeva napraviti razliku od dva pogotka nakon Balićevog podvaljivanja za Marka Kopljara, a imali smo mogućnost otići i na plus 3 samo da je bilo više koncentracije u napadu. Srbija je djelovala u obrani 6-0 međutim njihova obrana nije dovoljno brzo izlazila na naše igrače tako da su naši igrači s vanjskih pozicija zabijali većinu svojih golova. U napadu je Srbiju na životu održavao Nikčević zabivši 4 gola iz igre. Pratio ga je još i Momir Ilić koji je zabijao pogotke većinom iz sedmeraca i na taj način nije dopustio Kaubojima da se odlijepe na više od dva pogotka prednosti. Naprotiv, na poluvrijeme se otišlo samo s pogotkom prednosti za naše rukometaše i sa osjećajem da se moglo i trebalo napraviti više protiv protivnika koji je bio impresioniran atmosferom u vlastitoj dvorani.

Drugo poluvrijeme- druga priča. Očekivalo se da će Hrvatska samo podizati svoju rezultatsku prednost, ako ni zbog čega drugog onda zbog kvalitetnije i šire klupe, ali to se nije dogodilo. Počeo je neobjašnjiv pad u igri Golužinih rukometaša koji nije trajao 4- 5 minuta kako smo navikli, nego do samog kraja utakmice. Srbija je počela igrati agresivnije u obrani ne dopuštajući našim rukometašima da uspostave protok lopte, ulazili su u kontakt s našim vanjskim igračima i pravovremeno radili prekršaje koji su ometali naše igrače u križanjima i šutu.  Logična posljedica takve obrane su neizrađeni šutevi koje golman lakše brani. To se i dogodilo. Srpski golman Stanić, koji je u prvom poluvremenu bio neprimjetan, počeo je braniti i do kraja je skupio 11 obrana dok su na drugoj strani naši vratari Alilović i Losert skupili samo 4. U napadu je Srbija počela sve više tražiti Toskića, pivota koji je ušao u drugom poluvremenu i koji se pokazao kao odličan džoker s klupe. Naša obrana nije igrala dobro tokom cijele utakmice, ali u prvom poluvremenu to je bar na nešto ličilo dok u drugom nije ličilo ni na što. Ilić i Vujin, za koje se znalo da su izvanredni šuteri, počeli su pucati po našem golu nerijetko i s više od 10 metara. Ulazilo im je sve i Srbija je polako došla do prednosti od 4 gola. Pokušao je Goluža promijeniti tijek zbivanja na terenu kada je na teren postavio obranu 6-0, ali naš je brod tada već potonuo. Nije pomogla ni dobra partija Marka Kopljara koji je koliko toliko uspijevao naštetiti Srbima. Zabio je 7 golova, ali nije mogao sam pobijediti tada već euforičnu Srbiju. Tračak nade ukazao se 3 minute prije kraja utakmice kada je Horvat imao kontru za smanjenje srpskog vodstva  na samo 2 pogotka razlike, ali nije ju iskoristio ugasivši nam tako i zadnju nadu da se do kraja može još nešto promijeniti.

Kod nas je običaj nakon ovakvih utakmica tražiti alibije i dežurne krivce od kojih su najpopularniji obično suci. Pa eto, večeras su suci sudili dobro i svi su bili zdravi, zapravo nije bilo nikakvih problema. Jedini problem bila je loša igra, pogotovo u drugom poluvremenu. Dio krivice svakako otpada na igrače, ali dio ide i na Slavka Golužu koji nije uspio okrenuti tijek utakmice kada je to trebalo napraviti. Možda najveća greška je što je veći dio utakmice na klupi držao Ivana Balića, čovjeka koji s nekoliko poteza može promijeniti tijek utakmice i ukupnog pobjednika. Goluža to nije prepoznao i u igri je držao Duvnjaka koji večeras nije imao svoju večer i koji nije uspio zabiti ni gola. Ivano je bio spreman i to se vidjelo, a ovo je upravo utakmica kakve on voli. Goluža ga je u nekoliko navrata uvodio u igru da bi ga već nakon jednog ili dva napada izvadio van. Izborniče svaka vam čast, ali morate znati da se to može raditi nekom klincu od 19 ili 20 godina koji tek skuplja iskustvo, a ne najboljem rukometašu u povijesti ovog sporta. U Hrvatskom se sportu često prerano odričemo velikana i etiketiramo ih kao stare i potrošene iako oni to nisu i Balić je još jedan dokaz toj čudnoj politici našeg sporta. Možda bi se izbornik mogao zapitati kako to da Lars Christiansen sa 40 godina na leđima igra konstantno i dobro za Dansku i je li slučajno ta ista Danska došla do finala. Nije samo Balić bio problem. Mogao je izbornik više minuta dati Vukoviću i Buntiću pogotovo onda kada su kola već otišla nizbrdo. Koliko puta su samo ta dvojica rukometaša dokazala koliko srce imaju i zašto im Goluža nije dozvolio da to pokažu u utakmici gdje je srčanost od presudne važnosti? Eto, to su neke nelogičnosti koje će morati analizirati izbornik i rukometni stručnjaci. Svejedno, bez obzira na te stvari ne bi bilo pošteno oduzeti Srbiji zasluge za pošteno izboreno finale koje su izborili svojom igrom unatoč ulozi autsajdera.